Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Nešto što se zove život
Kosovo i Metohija

Nešto što se zove život

PDF Štampa El. pošta
Miloš Petrović   
petak, 28. mart 2008.

 

Povodom teksta „Izvolite, jurišajte na Kosovo”, „Politika” 23. marta

U svom intervjuu „Politici” od 23. marta Dragoljub Mićunović, jedan od osnivača Demokratske stranke, a sada predsednik njenog Političkog saveta, tvrdi da je cela istorija sazdana na nepravdama i da su jači uvek tlačili slabije. Bez bilo kakve nade da će pravda pobediti, on je mišljenja da mi ne smemo dozvoliti da „u ime teritorija” ili „lažnog junačenja” dovodimo u pitanje našu „evropsku perspektivu”, našu transformaciju u „uređenu pravnu državu” sa „stabilnim institucijama”, državu „kredibilnu u ekonomskom i političkom smislu”. Po Mićunoviću, mi u krajnjoj liniji „nemamo pravo”, čak ni u ime predaka ili potomaka, da današnjim „ljudima ugrožavamo normalan, siguran, bolji život”.

Mićunovićev stav sam po sebi nije nov. Ali na njega bi trebalo obratiti pažnju baš zbog toga što je raširen u našem društvu (pogotovo u beogradskom „krugu dvojke”), gde igra značajnu ulogu u poslednjih petnaestak godina. Mićunović ga naziva „pragmatičnim realizmom” ili, donekle paradoksalno, „principom pragmatičnosti”.

Ovaj stav je problematičan sa nekoliko aspekata. Ako su istorija i naša savremenost nužno sazdane na nepravdama i tlačenjima, pitanje je kako se uopšte može odvijati, zahtevati, pa i zamišljati „normalan, siguran, bolji” život. U kom smislu se za život u brutalnom svetu pravde jačeg uopšte može reći da je „normalan”, „siguran” ili „bolji”? Ono što nije jasno pri takvom shvatanju istorije je i šta znači biti „uređena pravna država”, pogotovo iz „perspektive” EU, kad je i sam odnos Unije prema nama, po Mićunovićevom priznanju, protivpravan i siledžijski. U „poretku” koji je baziran na kapricu sile, čiji je jedini princip nemanje principa, zaista je nejasno i na koji način se stvaraju i održavaju „stabilne institucije” i njihova „kredibilnost”.

Ukratko, ako je svet u suštini zaista uvek bio nepravedan, i ako će dok je sveta i veka jači tlačiti slabije, te čovek drugog izbora nema već da se takvoj realnosti povinuje, u tom slučaju besmisleno je govoriti o bilo kakvim vrednostima, uključujući i one koje promoviše Mićunović. Naprosto, pri takvom stavu gubi se mogućnost zasnivanja bilo kakvih vrednosnih kriterijuma. Tada je besmisleno reći i da mi „nemamo pravo ” da ljudima ugrožavamo „normalan, siguran, bolji” život. Tada je besmisleno i nazivati partiju „demokratskom”, ako demokratije nema i ne može biti, već samo pragmatike sile.

U osnovi ovog stava leži jedno problematično shvatanje čoveka i ljudskog života. I pored svih pozivanja na pragmatičnost i realizam, čovek je tu shvaćen apstraktno, kao nešto što se dešava van konkretnog, objektivnog sveta, ili tačnije – uprkos njemu. Za Mićunovića „normalan, siguran, bolji” život u suštini nije povezan ni sa teritorijama, ni sa moralom, ni sa istinom, ni sa pravom. Postavlja se onda pitanje gde taj čovek uopšte obitava, tj. u kojoj to sferi on stvara, osmišljava, i poboljšava svoj život. Mićunović i samu realnost shvata „crno-belo”, apstraktno, kao suštinski nepromenljivu, brutalnu i gangstersku, te tako u svom stavu ne pokazuje nimalo gipkosti, nimalo istorijskog sluha, već razmišlja u okviru veštački zamrznutih, gotovo metafizičkih, kategorija.

Ovakvo „pragmatično” shvatanje života je nekoherentno i nerealistično. Njegova opasnost pak leži u „krijumčarenju” jednog ideološkog pogleda na život, svet, i istoriju. Dok Mićunović govori o „nama” i o boljitku „našeg” života, očigledno je da on pod tim ne podrazumeva čitavo naše društvo. To „mi” svakako ne uključuje naše sunarodnike na Kosmetu – čija nas „jedina moguća sudbina” navodno drži za taoce – već se definiše naspram njih. Mićunović govori „nama”, ali po mogućstvu da „oni tamo” na Kosmetu to ne čuju. Naravno, imajući u vidu pragmatičnost ovakvog stava, pitanje je samo vremena kada će to „mi” da izbaci iz svog opsega i ljude u nekim drugim delovima naše zemlje, kada će to „mi” da se izgovara toliko tiho da nas ne čuju ni oni do nas. Dok Mićunović deluje kao da se zalaže za „opštu stvar”, za pozitivne vrednosti, njegov stav vodi – hteo on to ili ne – opštem nepodozrenju, raslojavanju, elitizmu.

U krajnjoj liniji, ovakav „pragmatičan” stav je kratkovid, utoliko što ne vidi da on sam podriva sopstveni cilj. Ako se taj stav uzme kao univerzalni princip, kako Mićunović i zahteva, onda je pitanje samo vremena kada će ono „mi” da isključi i „nas” same – mene, tebe, i Mićunovića – zarad nečijeg tamo „normalnog, sigurnog, i boljeg” života. Što je još važnije, ovakav stav svojim hladnokrvnim makijavelizmom upravo umanjuje mogućnost jednog ispunjenog ljudskog života, svodeći ga na puki odraz sile, individualizam i uske interese. Kada se život toliko suzi, da u njemu više nema smisla za solidarnost, za žrtvu, za slobodu, za pravdu i istinu, za ličnost, kada za život više nije bitno ni kuda ide istorija, tada se sa pravom može pitati o smislu takvog života.

Svaka vrednost i sve što je lepo i smisaono na ovom svetu produkt je borbe i žrtve čitavih generacija koje su ustajale protiv nerazumnosti sile i nepravde. Normalan, siguran, bolji život pojedinca pretpostavlja normalno, sigurno, bolje društvo, koje za svoju pretpostavku ima normalne, sigurne, bolje međunarodne odnose. Nijedan čovek nije slobodan dok u društvu postoje neslobodni; nijedno društvo nije slobodno ako svesno prelazi preko neslobode ostalih društava.

doktorant političke filozofije, Berkli, Kalifornija

(Politika)